U zalivu je sve tiho, osim istorije… ona je uvijek glasna.
Pogotovo burna i slavna, kakva je istorija Perasta.
Perast je grad koji se možda posjeti samo jednom u životu, ali zauvijek ostaje urezan u srcu.
Od davnina su slučajni putnici dolazili u ove krajeve, zaljubljivali su se ili u lijepe Bokeljke ili u Boku. I nikada nisu uspjeli objasniti šta ih je to toliko jako vezalo za zaliv.
Možda su to ljudi, možda ljepota koja se teško da opisati, možda istorija, možda pjesma… neki mali a dovoljno veliki razlog, zbog kog se jedan mali grad na obali, zavoli kao rodno mjesto.
I samo jedan dan u Perastu je dovoljan da Perast u nama ostane zauvijek.
Stare peraške ulice, u kojima je istorija duboko utisnuta u bijeli kamen, žive i danas kao i prije 300 godina. Svaka ulica u Perastu ima svoju priču, svaka ulica ima nekog znamenitog Peraštanina koji je tu živio, ili slikara koji je stvarao sjedeći baš na tim stepenicama.
Za otkrivanje Perasta je nekada potrebno „baciti“ znatiželjni pogled u peraške cvjetne đardine i sakrivena dvorišta, koja nisu na samoj pjeni od mora, koja nisu vidljiva svakome i koja predstavljaju zaista onaj pravi Perast, grad sa dušom.
Vrata peraških dvorišta su često zatvorena, kao i škura na starim kućama. Ali to ne znači da se život tu ne odvija, jer su peraške kuće i dvorišta puni bogate istorije, relikvija i priča, koje tu još uvijek žive.
Znameniti kapetani, njihove supruge, slikari, pjesnici... su prije 300 godina prolazili ulicama koje se ništa nisu promijenile do dana današnjeg. Kao i tada, tako i danas.
Djeca na stepeništima igraju briškule, pjevaju, trkaju se, u večernjim satima igraju žmurke starim ulicama, kao što se to radilo nekad.
A komšinice, jutarnju ili popodnevnu kafu piju na pragu od kuće, ili iznesu stari škanj baš na ulicu, i upijaju zrake sunca i ćakulaju. Šta se dešava dolje pored mora, baš i nije njihova stvar, ali je bitno znati ko kroz njihovu ulicu prođe.
Nekada to bude turista koji vuče preteške kofere do nekog malog apartmana sa lijepim pogledom, a nekada komšija koji je došao iz inostranstva kući, u svoj voljeni Perast.
A koja je ulica najljepša? Pa svaka na svoj način, jer sve ima ljepotu, ali ne mogu je svi vidjeti.
Napravićemo đir Veljom ulicom...
Velja ulica počinje na pjaci Sv. Nikola, lijevo od visokog zvonika, i sa svojih 250 stepenika je najduža peraška ulica.
Velja — velika — vodi od mora pa sve do gornje magistrale. Dok nije bio izgrađen gornji put iznad Perasta, Velja ulica je vodila tačno do jedne stare kuće, koja više ne postoji, a u kojoj je, kažu, živjela Katica — poznatija kao peraška Julija.
Kažu da je baš na dnu ove ulice ubijen vlasnik jedne od najljepših palata u Boki, konte Vicko Bujović, u zasjedi koju je organizovala grupa Peraštana.
Visoko iznad ulice se uzdiže 55 metara visok barokni zvonik, na čijem satu su kazaljke stale na 3 sata, 1979. godine, kada je Boku pogodio katastrofalni zemljotres.
Zvonik je izgrađen 1691. godine, od kamena sa ostrva Korčula, koji su Peraštani donosili svojim brodovima. Pobjeda u Lepantskom boju, u kojem je učestvovalo 15 Peraštana, od kojih je 7 izgubilo život, je bila povod da Perast dobije najvisočiji zvonik u Boki.
Do vrha zvonika vodi 60 uskih stepenica, odakle se pruža pogled koji oduzima dah… na cijeli grad, na peraške krovove, luku, ostrva...
Nakon pređenih petnaestak stepenika, lijevo se pruža mala slijepa uličica koja vodi do jedne kuće, čije je dvorište opasano bedemima i gdje hladovinu pravi veranda preko koje raste stara vinova loza. Baš u toj zabačenoj maloj kući je živio jedan barokni slikar.
Nastavak Velje ulice je strm, nekada težak za popeti se, pa se često mogu vidjeti lokalci ili turisti kako odmaraju na stepenicama.
Do samog vrha ulice zaista vrijedi popeti se i posmatrati Perast iz skroz drugačije perspektive. Dok život pored mora žamori, ovdje gore vlada mir.
Svoje mjesto na vrhu ulice često zauzme neki ulični slikar, koji je možda preletio okean da bi stvorio svoje malo remek-djelo na licu mjesta.
Iz Velje ulice posjetioci odlaze toliko srećni, jer su „osvojili“ najvisočiju perašku ulicu, koju su toliko tražili.
Zadovoljni fotografijom, shvataju da Perast zaista vrijedi istražiti na „svoju ruku“ i možda se malo izgubiti njegovim sakrivenim uličicama, napuštenim kućama, đardinima punim cvijeća, iz kojih pokoja lijepo njegovana ruža često nestane.
Samo treba otići u Perast, piti vino na terasi sa pogledom na ostrva, a onda trčeći niz strme stepenice i skidajući se usput u kupaći, sa parapeta uletjeti pravo u more.
Samo treba otići u Perast, izgubiti se njegovim starim strmim ulicama, uživati u mirisima peraških cvjetnih đardina ili mirisu jutarnje kafe, koji dolazi iz peraškog sakrivenog dvorišta.
Samo treba otići u Perast, i posmatrati kako se u gradu sa jedva 200 stanovnika, život odvija laganim primorskim tempom.
„Ako i postoji ljepši gradić na moru, ti ga Perastom nazovi.“