Kao Kolumbo Ameriku, tražeći Indiju, i ja sam tebe otkrio slučajno.
„Kao Kolumbo Ameriku, tražeći Indiju, i ja sam tebe otkrio slučajno.
Mada smo godinama živjeli u susjedstvu, nikada se ranije nismo sreli.
Do tada smo, vjerojatno, išli u isto vrijeme različitim ulicama i istim ulicama u različito vrijeme.
Moguće i istom ulicom u isto vrijeme, ali u suprotnom pravcu.
A ako smo se i sreli, ti nisi znala da sam to ja, isto kao što ja nisam znao da si to ti...
Kao Kolumbo Ameriku, tražeći Indiju, i ja sam tebe otkrio slučajno.
Potom nas je bukvalno smrt zbližila, a ljubav združila. I od tada slavim slučajnost, mada ne znam da li uopšte postoji...“
— Josip Osti, iz knjige „Na križu ljubavi“
Te davne 1813. godine, kada je Napoleon Bonaparta okupirao Boku Kotorsku, na ostrvu Sveti Đorđe je bila smještena artiljerijska jedinica, u kojoj se nalazilo nekoliko francuskih vojnika.
Boka je već uveliko bila okupirana od strane Francuske, ali ne i Perast, mjesecima hrabro odbijajući da se preda.
Vojnici su živjeli na relaciji Sv. Đorđe – Perast, šetali su Perastom, družili se sa stanovništvom, koje ih je prihvatilo kao svoje, jer je bilo svjesno njihove pozicije — da oni nisu bili neprijatelji, samo su služili vojsku i izvršavali naredbe.
Mlade peraške djevojke su se rado družile sa vojnicima, i preko dana i preko noći, kroz ulice grada, đardine, po portunima, na pontama — svo to vrijeme su stvarali uspomene za cijeli život. Ni ljubav ih nije zaobišla.
Mladi vojnik iz Napoleonove vojske, Dalmatinac Ante Slović, je jedne večeri pored mora spazio lijepu djevojku po imenu Katica. Šarmantni Dalmatinac nije odolio ljepoti mlade Peraštanke. To je bila ljubav na prvi pogled.
Uprkos protivljenju njenih roditelja i starijih Peraštana, koji su joj govorili da bi trebalo da odustane od ljubavi sa neprijateljskim vojnikom, Katica je odbijala... njihova ljubav je bila toliko jaka. Voljeli su se, maštali su o zajedničkom životu, pa su čak i Katicini roditelji ubrzo prihvatili Antu, jer su vidjeli koliko srećnom čini njihovu ćerku.
Jednog dana, Peraštani odluče da dignu pobunu protiv Napoleonove vojske na njihovom ostrvu. Zapovjedniku artiljerijske jedinice se takvo ponašanje Peraštana nije nimalo svidjelo, i on naredi da se sa ostrva otpočne topovska paljba na grad. Ni manje ni više nego baš Antu je zapala naredba da prvi gađa Perast, što je on i učinio. Ispalio je prvu i posljednju granatu, nakon čega je Perast podigao bijelu zastavu i predao se.
Rat nije dugo trajao, i Ante je bio srećan što se sve tako brzo završilo. Otišao je u grad da vidi svoju ljubav. Došavši do Katicine rodne kuće, ugledao je nijemu tišinu i Katicu koja mrtva leži u svom krevetu. Katica je stradala od jedine granate koja je ispaljena na Perast, baš od strane oficira Slovića.
Usmrtivši svoju ljubav, Ante je usmrtio i sebe. Odlučio je da zauvijek napusti vojsku i ostane da živi u Perastu. Na njegovu molbu, Katica je sahranjena na ostrvu Sveti Đorđe, a Ante se zamonašio i ostao zauvijek na ostrvu kao čuvar Katicinog groba.
Zamonašivši se, Ante postaje fra Frane. Živio je u napuštenom samostanu, a svaki dan je na Katicin grob donosio cvijeće i palio svijeće. Peraštani su ga zavoljeli i poklonili mu malu barku, kako bi mogao dolaziti u grad i nabavljati osnovne potrepštine. U dubokoj starosti je dočekao svoju smrt.
Jedne noći, Peraštani su primijetili da na ostrvu, na Katicinom grobu, ne gori svijeća. Došli su na ostrvo i zatekli fra Franu kako mrtav leži na Katicinom grobu. U ruci je držao papirić na kom je pisalo: „Sahranite me pored nje, da i mrtav budem s Katicom.“
Peraštani su ispunili njegovu posljednju želju.
Danas se na ostrvu Sveti Đorđe nalazi jedan grob u kom počivaju Katica i Ante. Iznad njega se uzdižu dva visoka čempresa, koja se pri samom vrhu spajaju kao jedan.
Na ostrvu mrtvih počivaju mnogi znameniti Peraštani, plemići, kapetani — i Romeo i Julija iz Boke Kotorske.