Peraške kamene ponte su ponte sa dušom.
Srasle sa mjestom, nezamislivi su mali, a veliki detalj baroknog Perasta. Sagrađene tik uz glavnu magistralu, neke više od vijeka, neke manje, savršeno su se uklopile uz obalu Marka Martinovića.
Kamen na kamen stoje čvrsto, kao čuvari peraškog asfalta. Prave stare peraške ponte su se gradile od jakih velikih kamenih blokova, gotovo neuništivih. Na njima se obično postavljala, a i danas se tu nalazi, po jedna, najviše dvije klupe, obavezno zelene boje. Stepenik, dva do tri, ponta ulazi u more. Na sredini ponte se nalazi velika gvozdena gromada zarđalo-kafene boje, koju u Perastu zovu kolona, u Risnu kažu kilona, a koja je služila za vezivanje brodova i barki — danas manje, ali zato služi za sjedanje ili kao naslon.
One ponte koje danas nisu „privatizovane“ (iako, ne bi trebalo da jedna ponta može da bude privatna), imale su puno sreće. A najviše sreće su imali Peraštani, kojima su baš te „slobodne“ ponte mnogo više od samo „privatne plaže“ na kojoj se sunčaju.
Na pontama se odrastalo, prvi put se učilo skakati u more na glavu. Na njima se pije prva jutarnja kafa, jer je ljepše na pontu nego kući, sa ponte se hrane i posmatraju galebovi. Sa ovih ponti se učilo kako da se riba, djeca su se igrala na njima. Komšije se okupljale, sjedale, ležale, pjevale, plakale, ogovarale jedni druge...
Sasvim je normalno na ponti provesti cijeli dan, od izlaska do zalaska sunca. Ljetne noći na ponti su najljepše, uz neko dobro vino ili uz mušule, koje se beru tik ispred ponte, sa nečije bove, skuvaju se, pa se jedu na pontu — tako su najukusnije.
U Perastu je svaka kuća imala svoju pontu, i uvijek se tačno znalo ko se na koju pontu kupa. I nikako ne ide da se neko sa „svoje“ ponte kupa na neku drugu, jer u Perastu svaka kuća svoju pontu ima.
Ponte nose naziv po porodičnim prezimenima kuće ispred koje se nalaze, ili po imenima starih baki, gospođa koje su živjele u kućama do ponte. Pa tako u Perastu postoji ponta Petkovića, ponta Milinovića, Zorina ponta... Neke i nemaju ime, samo Ponta.
U Perastu je ponta omiljeno mjesto za „kuliranje“, ali ne s' vremena na vrijeme, nego svakoga dana. I kada je ljeto i kada je zima. I kada duva bura i kada je južina, ali je nekako najprijatnije ljeti, kada duva lagani maestral sa Veriga.
Nijedna stara peraška ponta nema drveće, niti joj je potrebno... samo bijeli kamen, klupa i kolona, za sreću dovoljno.
Treba samo poći u Perast, otići na pontu, leći na „goli“ topli kamen i uživati. Jer peraške ponte su način života, one su odrastanje, i jutro, i podne, i veče.
Neke ponte su toliko male da se samo zaljubljeni dvojac tu može stati.
Na pontu počinje i završava se dan, ovdje se rađa ljubav, ali i završava. Na pontama su peraške djevojke čekale mornare da se vrate kući sa dalekih putovanja. Žene su sa ponti bijelim lencunima pozdravljale jedrenjake, jer to je nekada tako bilo...
Ponte i more su čuli više tajni nego iko, naslušali su se svega... kad bi samo pričat znale.
Jedinstvena od svih ponti nosi naziv „lažljivi dolac“. Kamena gromada, na koju se ulazi sa puta, ali ima i ulaz u more, ograđena kamenom, na kojoj se sjedi, a nalazi se u sredini starog mandraća, okružena barkama. Nekada se peraška omladina, koja sada ima po 50, 60 pa i 70 godina, na ovoj ponti okupljala i, kažu, tu je svak' svakoga lagao. Pa otuda i naziv „dolac“, jer je ponta ograđena, i to „lažljivi“ — jer se lagalo, i to mnogo.
Svaki Peraštanin će za „svoju“ pontu reći da je najljepša. Koliko li je samo priča na ponti ispričano, koliko Fašinade je sa nje odgledano, koliko sastanaka i rastanaka, pa opet sastanaka... koliko najljepših zalazaka sunca... eh, kad bi samo ponta pričat znala!