Zmaj je glavna figura u porodičnom grbu ove stare peraške porodice.
Zmajevići su bili starosjedioci, još od ranog srednjeg vijeka, porijeklom sa Njeguša. Velika, značajna viteška porodica. Brojno bratstvo Zmajevića vodi porijeklo od porodice prezimena Draktić, koji su prezime dobili po pretku Dragonu — ime njihovog pretka vodi porijeklo od riječi dragon, što znači zmaj.
U podnožju planine Lovćen se nalazi imanje koje je pripadalo ovoj porodici, i dan-danas nosi naziv Zmajevića krš.
Polovinom XVI vijeka, Nikola Zmajević se doselio u Kotor. U Kotoru, od članova ove familije, su tu i tamo poznati Ivaniš i Vučeta Zmajević, koji su bili kožari. S obzirom da su živjeli u Kotoru, uslov tadašnje rimokatoličke crkve je bio takav da su svi oni morali da se vjenčavaju sa ženama katoličke vjeroispovijesti. Iako su Zmajevići bili pravoslavne vjeroispovijesti, njihovu djecu su morali krstiti po pravilu katoličkog obreda, a tada su mletačke vlasti u Kotoru bile zadužene da brinu o tome da se pravila ispoštuju.
Ova porodica se sredinom XVII vijeka doselila u Perast. 1664. godine su izgradili velelepnu bijelu palatu, sa porodičnom crkvom Gospe od Rozarija i zvonikom.
Najistaknutije ličnosti iz ove porodice su nadbiskup Andrija Zmajević (rođen u Perastu 1624.) i ruski admiral iz Perasta — Matija Zmajević (rođen u Perastu, 1680.).
Osim što je bio nadbiskup barski i primas srpski, Andrija Zmajević je bio i nadareni barokni književnik. Taj sindrom porodične književnosti je karakterističan za Crnu Goru podno Lovćena, kao što je i porodica Petrović-Njegoš imala nadarene pisce, pjesnike i vladike — možda nije slučajno što su Zmajevići krenuli istim putem, s obzirom da vode porijeklo sa Njeguša. Andrija Zmajević je govorio kako su, odlaskom posljednjih članova porodice Crnojević iz Crne Gore, Zmajevići odlučili da svoj život nastave u Boki.
Andrija je bio široko kulturan i obrazovan čovjek, a svoje znanje je stekao u raznim oblastima — arheologiji, istoriji, numizmatici, umjetnosti i poeziji. Školovao se u Rimu, gdje je studirao filozofiju i teologiju, i gdje je stekao i doktorat.
Andrija je isprva u Perastu bio župnik. Nakon 15 godina prazne nadbiskupske stolice, papa Klement X je 23. februara 1671. godine postavio Zmajevića za nadbiskupa barskog i primasa Srbije. Bar je u tom periodu bio pod upravom Osmanlija, pa je nadbiskup Andrija Zmajević stolovao iz Budve. Veoma prijateljske odnose je održavao sa hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije Ostroški) i patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Uprkos tome što je bio nadbiskup, on je volio i naučio crkvenoslovenski jezik, kao i ćirilicu, pa kada je vidio da se ćirilicom služi većina stanovništva, i sam je odlučio da je aktivno koristi.
Njegovo najznačajnije djelo je „Ljetopis crkovni“, koje je napisao i ćirilicom i latinicom. U svojim djelima je pokazao lijepi rodoljubivi osjećaj prema istoriji tadašnjeg kraljevstva Srbije. Osim u Perastu i Baru, jedan dio svog života je proveo u Zadru. Svoj nadbiskupski prsten je zavjetovao svetištu Gospa od Škrpjela, gdje se i danas nalazi.
Andrija Zmajević je sahranjen u porodičnoj crkvi Gospe od Rozarija u Perastu. Ispred Bogorodičinog hrama u Prčnju se nalazi njegova bista.
Matija Zmajević, rođen je u Perastu, 1680. Jedan je od najistaknutijih članova plemićke porodice Zmajević — sinovac barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića i sin kapetana Kristofora Krila Zmajevića. Matija Zmajević se proslavio kao admiral flote ruske mornarice, kao član Admiraliteta Carske Rusije, kao brodograditelj i osnivač Kaspijske flote.
Pomorstvo je bila porodična tradicija porodice Zmajević, koju je Matija naslijedio, pa je svoje prve vještine stekao u Perastu, gdje je zapovijedao na trgovačkim brodovima svog oca. Porodica Matije Zmajevića je bila velika — imao je čak 4 brata i 5 sestara. Jedna od sestara, po imenu Marija, je bila prva supruga buntovnog konteta Vicka Bujovića, što i nije toliko poznat podatak. Kasnije je Vicko Bujović od Zmajevića oteo Jelenu, koja je iz Trebinja poslata u nadbiskupsku porodicu na školovanje. Bujović je nju oženio, kao njegovu zakonitu drugu suprugu.
Možda tada, a možda i ranije, prilikom vjenčanja sa Marijom, su počeli sukobi između Bujovića i porodice Zmajević. Oduvijek su bili u jako lošim odnosima.
Matija se obrazovao u Perastu, i to u Pomorskoj školi koju je ovdje otvorio veliki kapetan Marko Martinović.
Matija se oženio djevojkom po imenu Agnes, iz peraške plemićke porodice Vicković. Čin vjenčanja je održan u crkvi na ostrvu Gospa od Škrpjela, gdje se i danas mnogi mladenci zavjetuju na vječnu ljubav.
Admiral Matija Zmajević je do svoje 28. godine živio u Perastu, kada svoj rodni grad napušta prisilno, kao i područje Mletačke republike. Razlog napuštanja Perasta je taj što se tada dogodio incident na peraškoj rivi, kada je u zavjeri ubijen bivši zet Zmajevića — konte Vicko Bujović, a za ubistvo je optužen niko drugi nego Matija.
Kako bi izbjegao smrt ili zatvor, Matija odlazi u Carigrad, gdje ga je ruski ambasador Petar Tolstoj preporučio ruskom caru Petru Velikom, kod koga Matija stupa u službu. U svojim borbama, počevši od Finske u borbi sa Šveđanima, on dobija čin, odnosno zvanje kontra-admirala, kasnije zvanje viceadmirala, 1716. godine.
Petar Veliki je pokušao da oslobodi Matiju prognanstva i optužbe za ubistvo, tražeći pomilovanje od Mletačke republike, ali bezuspješno. Ipak, konte Vicko Bujović je radio za interese Mletačke republike, a i bio je Mlečanima jedan od omiljenih.
1725. godine, carica Katarina odlikuje Matiju ordenom Sv. Aleksandra Nevskog, a 1727. godine on dobija status admirala.
1728. godine, kada ni Petar Veliki ni carica Katarina više nisu bili među živima, Matija je bez osnova optužen za pronevjeru državnog novca, kada su ga osudili na smrt. Na njegovu sreću, dobio je pomilovanje i poslat je na Kaspijsko jezero, gdje je imenovan za guvernera Astrahanske gubernije, da bi kasnije bio premješten kao glavni komandir luke u Tavrovu. Ovdje je ostao do kraja svog života, gdje je osnovao značajnu kaspijsku flotilu, koja je učestvovala i pomogla u osvajanju juga Rusije. Umro je 25. avgusta 1735. godine.
Matijina velika želja je bila da bude sahranjen u svom rodnom, voljenom Perastu, iz kojeg je na silu protjeran, a iz kojeg srcem nikada nije otišao. Do toga nikada nije došlo. Sahranjen je u jednoj katoličkoj crkvi u Moskvi, uz sve najviše vojne počasti.
Ipak, nije svako zlo za zlo. Da Matija nije na silu protjeran iz Perasta, te davne 1709. godine, sigurno nikada ne bi stekao veliku slavu i sva velika zvanja koja je sa godinama dobijao.
Jeste živio daleko od rodnog kraja i od svoje porodice, ali divni Peraštani su mu odali počast i nikada ga nisu zaboravili. Poznato je da je, iako daleko od Perasta, ipak doživotno pomagao svoj rodni grad.
Na glavnom trgu u Perastu, ispred crkve Sv. Nikole, nalazi se bista ovog velikog admirala hrabrog srca.
Veliki bijeli dvor porodice Zmajević krasi Perast. Pored palate se nalazi porodična crkva Gospe od Rozarija, koja je i porodična kapela, gdje su sahranjivani neki od članova ove porodice. Zvonik pored porodične crkve je jedini osmougaoni zvonik na Balkanu.
Na ostrvu Sveti Đorđe, koje je poznato kao ostrvo mrtvih, u crkvi se nalaze grobovi sa porodičnim grbom porodice Zmajević. Iako nije sigurno ko je iz ove porodice sahranjen na ostrvu, grb je tu da pokaže da su bar neki od članova zauvijek ostali u Perastu, a svakako su bili značajne ličnosti — jer biti sahranjen u crkvi je bila i ostala samo privilegija velikih.