Svaka ljubav je na svoj način posebna i svaka ima svoju štoriju.
Da li znate šta se to tako posebno čuva na ostrvu Gospa od Škrpjela, ispred Perasta? Stotine hiljada turista u toku sezone posjeti ostrvo i ostaju zalijepljeni bogatom istorijom i ljepotom mjesta, a možda se najviše oduševe jednim starim goblenom i pričom koja je istinita, ali i tužna.
Perast je kroz svoju bogatu istoriju dao veliki broj značajnih ličnosti, među njima puno mornara i kapetana.
Ploveći silnim svjetskim morima, svoj hljeb su teško zarađivali, ali ništa od toga im ne bi palo toliko teško jer su znali da ih kod kuće čekaju lijepe i vjerne supruge i djevojke. Svaka od njih je na neki svoj način ubijala vrijeme, čekajući dragog da se vrati kući. Neke su odgajale djecu, neke su se molile da se njihovi muževi vrate živi sa vijadži, neke su pravile čuvenu perašku tortu. A neke, kao glavna junakinja ove priče, su vezle goblene.
Gobleni su se u Boki nekada jako puno vezli, tkaninama raznih debljina i boja. Unutar starih peraških kuća i palata se i danas na zidovima može vidjeti pokoji stari goblen. Rijetkost je, jer danas ih više niko ni ne veze. Tematika goblena je bila razna — najčešće su to bili jedrenjaci, crkve i sveci.
Gospođa Jacinta Kunić iz Perasta je na početku XIX vijeka (1803) uradila jedan od najljepših ručnih radova, vez iglom, na ovim prostorima. Na ovom radu je izrazila svoju vjeru, nadu, iščekivanja. Pokazala je veliku strpljivost i sposobnost i predstavila svoj rad kao simbol jedne ljubavi.
Kada je 1803. godine njen muž, mornar, otišao na daleki put, Jacinta je počela da veze ovaj čuveni goblen, ni ne sluteći da će priča o njemu obići cijeli svijet. Goblen je protkan zlatno-srebrnim nitima, sa likom Bogorodice i Isusa Hrista. Za svoje remek-djelo, Jacinta je koristila 7 različitih materijala na podlozi od japanske svile, a kao platno tada veoma tražen damast. Na goblenu se, osim Bogorodice i Isusa Hrista, vide i 7 malih anđela — njihovu kosu je Jacinta izvezla od svoje sopstvene kose, kada joj je, pretpostavlja se, ponestalo materijala.
Jacintina kosa je u početku bila kafene boje, s vremenom koje je prolazilo se boja mijenjala — kafena, žuta, siva — što se i vidi na likovima anđela.
Na jednom kvadratnom centimetru se nalazi čak 650 preciznih uboda iglom, što, između ostalog, ovaj vez čini pravim remek-djelom. Jacinta je vezla goblen punih 25 godina. Vezla i vjerno čekala, a na kraju, kažu, i oslijepila.
1828. godine odlučuje da svoj rad, sa potpisom i godinom završetka, pokloni svetištu Gospa od Škrpjela.
Kažu da se mornar nikada nije vratio kući, mada to nikada nećemo ni saznati. Možda je negdje daleko upoznao novu ljubav i zaboravio Hacintu, a možda je i nastradao u borbama na moru... možemo samo da nagađamo.
S obzirom da je goblen urađen od rijetkih i skupih materijala, koje je tada u Boki, pa ni u cijeloj Crnoj Gori, bilo nemoguće kupiti, pretpostavlja se da ih je Jacinti mornar slao iz bijelog svijeta, bar neko vrijeme.
Po svojoj savršenosti i ljepoti, kao i priči koju nosi sa sobom, ovaj goblen nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U isto vrijeme nam pokazuje koliko su ljubavi u Boki nekada bile iskrene, jake i velike. Ili ipak nisu?
U svakom slučaju, jedan od najljepših ručnih radova u Boki, ali i šire, ponosno se čuva na Gospi i zasigurno će zauvijek ostati u srcima svih gostiju koji ovdje dolaze iz čitavog svijeta.
Možda nas ova priča malo zamisli i nauči nečemu. Možda iz nje izvučemo neku životnu pouku. Svakako se, nakon ove priče, zauvijek divimo velikoj strpljivosti jedne žene.