U svojoj sjajnoj prošlosti Perast je važio za najpoznatije pomorsko mjesto u južnom Jadranu.
Nekada slavan, uvijek slavan. I danas je slavan i najsjajniji u Boki.
Peraški jedrenjaci su plovili Mediteranom, ali i preko okeana. Peraški slavni kadri pomorci su sve ono što bi teškom mukom zaradili ploveći svjetskim morima, ulagali u svoje palate, kuće, crkve i u voljeni Perast. Možda je i zato Perast danas tako lijep, jer je u prošlosti branjen životom i mnogo voljen. Ljubav prema Perastu se vidi i danas, osjeća se, jer Perast se ili voli mnogo ili ne uopšte. Onih koji ga ne vole je jako malo… možda i ne postoje.
Zarađivati veliki novac na moru i ulagati u Perast je tada bio mač sa dvije oštrice. Tako sjajan i bogat, Perast je postao meta pirata, gusara i raznih pljačkaša. Grad i njegovi žitelji su stalno živjeli u strahu od napada i pljačke, a Perast je bio u konstantnoj opasnosti.
Svak' želi ono nešto što je najljepše i najbogatije — neko se potrudi da to najbogatije stvori, kao peraški pomorci, a neko otima tuđe.
Nedovoljno jake, Peraštanke, kojima je zaštita bila potrebna, su „čuvale“ kuću i svoj grad. Rijetko je bilo muških glava u Perastu koji bi zaštitu pružili, jer su muškarci plovili i zarađivali za koru hljeba.
Jednom prilikom je u Perast stigao „glas“ o velikom broju gusara koji se približavaju i dolaze da opljačkaju grad. Peraški kapetani koji su se tada našli u Perastu su se sastali da vijećaju i smisle plan kako da odbrane svoje mjesto. Tada su došli na ideju da se zapriječi ulaz u Bokokotorski zaliv, na onom mjestu koje je najuže i gdje je to najlakše izvesti.
To su smislili tako da od veriga — lanaca — naprave prepreku, sa jedne strane obale na drugu. Po Perastu i okolnim mjestima su se sakupile verige, od kojih se napravio jedan dugački odbrambeni lanac. I sa jedne i sa druge strane lanca, na obalama, postavljena je vojska. Oni su tu stražarili, čekali i čuvali verige.
Narednih dana, u zaliv je stigla brojna gusarska vojska, koja je uništila mnoga mjesta sve do Perasta. Ali ne i Perast. Kada su stigli do uzanog prolaza ispred Perasta, nešto ih je spriječilo. Nastala je borba, između gusara i vojske. I oni su se na kraju povukli. Tako je Perast i ostatak Boke bio odbranjen.
I tako je uzani prolaz ispred Perasta dobio naziv Verige.
Peraštane i ostale Bokelje, lanci i katanci ne asociraju na ropstvo, već na veliku slobodu.
Na mjestu gdje su se vezivali lanci, na Verigama, se nalazi jedna mala crkva koja pripada Perastu — to je crkva Gospe od Anđela, pored koje se nalazi još jedna, dosta manja, kao kapelica, a to je crkva Gospe od Snijega, ili Gospa od Oriza, kako je neko zove.
Tu gdje je odbranjen Perast, dvije male crkve, kao čuvari, asociraju na ljepotu i slobodu, čija je boja bijela. Običaj je bio da bi, kada bi brod prolazio kroz Verige i uplovljavao u zaliv ili isplovljavao, žene Perasta izlazile na ponte i pozdravljale brodove bijelom posteljinom, kao simbolom slobode i sreće. Anđeli su bijele boje, kao i snijeg, kao i oriz — riža.
Ništa nije slučajno.